Europa mora preuzeti odgovornost

Nadvojvoda Karlo je 11. siječnja 2026. održao godišnji govor o budućnosti Europe. Ove godine govorio je o tome kako ruski rat protiv Ukrajine i Europe, aktivnosti osovine zla protiv zapadnog sustava vrijednosti, ali i prijetnje američkog predsjednika Trumpa Danskoj prisiljavaju Europu da usvoji europsku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Gospođo ministrice vanjskih poslova, državni ministre, ekselencije, dame i gospodo, dragi prijatelji!

U pripremi za ovaj, moj sedmi govor o budućnosti Europe, koji sam, uz jednu iznimku, održao na svoj rođendan, osvrnuo sam se na svoje prethodne govore.

Jedna ključna poruka iz prošlih govora ostaje valjana i može se sažeti na sljedeći način: Europa još uvijek živi u udobnoj iluziji socijalne države, čija je primarna funkcija raspodjela bogatstva, a ne njegovo stvaranje. Prijetnje Moskve, Pekinga i ostatka Osovine zla su se povećale. Što se tiče sigurnosne politike, ovisnost o Sjedinjenim Državama i dalje predstavlja problem. Ono što se promijenilo jest politika Sjedinjenih Država, koja je prilično dobro sažeta u novoj sigurnosnoj strategiji. U vanjskoj politici i dalje se poduzimaju akcije prema partikularnim interesima pojedinih interesnih skupina, često na štetu Europe u cjelini.

Stoga je vrijeme da prestanemo odbijati svoje odgovornosti i umjesto toga se suočimo s njima.

Iako je dio toga bio predvidljiv. Pomak fokusa SAD-a s atlantske na pacifičku obalu primjetan je od kraja Drugog svjetskog rata. Sjećam se razgovora u Washingtonu. Osoba s kojom sam razgovarao imala je kartu Sjedinjenih Država na zidu, s oznakama koje su se protezale od atlantske obale prema Tihom oceanu. Posljednja oznaka bila je negdje u sredini u to vrijeme. Koristio ju je kako bi ilustrirao kako se politički prioriteti mijenjaju tijekom vremena. Razgovor se odvijao u posljednjem tisućljeću. Ovaj razvoj događaja bio je stoga dugo predvidljiv, ali je očito bio ignoriran u Europi. Jer je to bilo zgodno.

Ono što je novo u američkoj sigurnosnoj strategiji jest očita podrška antieuropskim snagama u europskim zemljama od strane sadašnje administracije svjetske supersile broj jedan. Potpredsjednik SAD-a J.D. Vance već je to jasno dao do znanja u svom govoru na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji. Predsjednik Trump, svojom izjavom da je EU tu samo „da nas zezne“ - manje pristojan način da se kaže da je tu da našteti Sjedinjenim Državama - jasno je dao do znanja da nema vremena za europske integracije.

Da upotrijebimo izraz „prekretnica“: ovo je još jedna prekretnica. To što se sve ovo predstavlja kao konzervativni pomak u SAD-u može se protumačiti samo kao loša šala.

Ako pomislimo na velikog konzervativnog predsjednika u Washingtonu, to je vjerojatno Ronald Reagan, koji nije bio samo zagovornik i podržavatelj europskih integracija, već je i jasno shvaćao da neprijatelj nije u Bruxellesu ili bilo kojoj drugoj europskoj prijestolnici, već u Moskvi i drugim prijestolnicama Osovine zla.

On je bio taj koji je pritisnuo Gorbačova da ukloni Željeznu zavjesu, odnosno da prihvati njezino ukidanje. No, ne samo on; ne smijemo zaboraviti ni Ivana Pavla II., Svetog Oca koji je svojim riječima „Ne bojte se“ tijekom posjeta tadašnjoj komunističkoj Poljskoj ohrabrio ljude da se bore za slobodu.

To je poruka koja i danas vrijedi – za cijelu Europu. „Ne bojte se.“ Nemojmo odustati od svojih odgovornosti, već, kao Europljani, odgovorno prihvatimo izazove. Unatoč svim kritikama koje možemo uputiti mnogim problematičnim političkim odlukama u Europi, Europa još uvijek ima potencijal da bude percipirana kao geopolitički akter.

Pravo je Sjedinjenih Država definirati svoje interese neovisno o Europi. Služi li ono što je sadržano u trenutnoj i mnogo raspravljanoj sigurnosnoj strategiji i navodnom, nejavnom pripremnom dokumentu za nju doista interesima SAD-a ili samo interesima oligarhije u SAD-u, pitanje je o kojem ovdje ne želim raspravljati. Moramo se usredotočiti na Europu.

Europa nema pravo zahtijevati da SAD bude odgovoran za našu sigurnost. Svakako, dugo je vremena SAD-u bilo zgodno gledati na Europljane samo kao na mlađeg brata o kojem se treba brinuti. Činjenica da je Njemačka, na primjer, obustavila novačenje pod ministrom obrane Guttenbergom nije bila samo odluka temeljena na pogodnostima u Berlinu. To je bilo u potpunosti u skladu sa slikom SAD-a o sebi kao svjetskoj supersili broj jedan.

Predstavnik jedne manje zemlje, koja se kasnije pridružila NATO-u nakon pada Željezne zavjese, jednom mi je rekao da su Amerikanci u to vrijeme vjerovali da im ne trebaju zračne snage. Mislili su da će se njihov veliki brat u Washingtonu pobrinuti za to. Mali brat u Europi odlučio je: trebamo vlastite zračne snage. Prvo, odluka je bila mudra i ispravna; drugo, pokazuje da manja zemlja može ispuniti svoje odgovornosti ako to želi.

No, vratimo se američkoj sigurnosnoj strategiji, koja je prije mjesec dana dobila značajnu medijsku pozornost. Mnogo se toga u nju iščitavalo, a dio onoga što dokument zapravo sadrži ne poklapa se sasvim s neobičnim popuštanjem prema Putinu.

Osim samohvale aktualnog predsjednika u Washingtonu, sigurnosna strategija artikulira stavove koji su odavno poznati. SAD želi ostati svjetska supersila broj jedan. I to u svim područjima. To se kreće od vojne moći i najjačeg gospodarstva do tehnološkog vodstva. U tome nema ništa loše.

Slične težnje (osim aspekta supersile) formulirane su i u dokumentima EU-a poput Lisabonske strategije i Zelenog plana. Europa bi mogla mnogo naučiti iz pojašnjenja sadržanih u američkom dokumentu. Mislim posebno na predanost obrambenim sposobnostima i gotovo neovisnost u energetskim pitanjima.

Novo je odbacivanje imigracije. Za razliku od Europe, gdje je masovna imigracija u proteklom desetljeću dovela do primjetnih poremećaja, SAD je postao ono što je danas upravo zahvaljujući imigraciji. Jednako nov je potez protiv slobodne svjetske trgovine formuliran u dokumentu. To je iznenađujuće, budući da je upravo slobodna trgovina učinila i SAD i Europu vodećim silama na Zemlji.

U dokumentu postoje i neke točke koje zvuče kontradiktorno. Na primjer, navodi se da SAD proizvode najbolje proizvode u svijetu. S druge strane, žali se na trgovinski deficit, što zauzvrat dovodi do kritika slobodne svjetske trgovine. Ovdje se američki potrošači očito ne slažu s vodstvom u Bijeloj kući, jer da su američki proizvodi najbolji, gotovo ijedan Amerikanac ne bi kupovao proizvode iz Europe ili drugih zemalja.

Usput, ovo je snaga koju Europa može iskoristiti u svom partnerstvu sa SAD-om. Međutim, nakon četvrt stoljeća pregovora, konačno moramo biti spremni pristati na Mercosur, trgovinski sporazum s nekoliko južnoameričkih zemalja.

Dame i gospodo,

Namjerno sam upotrijebio izraz partnerstvo. Jer se o tome nekoliko puta govori u američkom strateškom dokumentu, uključujući partnerstvo s Europom, posebno u vezi s očuvanjem slobode i sigurnosti kao dijela zapadnog identiteta.

Međutim, javlja se nekoliko ozbiljnih nesporazuma, posebno u vezi s pitanjem identiteta. Ti nesporazumi djelomično se temelje na različitim tumačenjima, ali također otkrivaju jasno odbacivanje europskih integracija – kao što je gore spomenuto.

Strateški dokument veliča nacionalnu državu. To se može objasniti američkom poviješću i time američkom slikom o sebi, ali se ne poklapa sasvim s europskim shvaćanjem. U SAD-u „izgradnja nacije“ znači da država formira naciju. Svatko tko imigrira u SAD – barem prema prevladavajućem shvaćanju – postaje dio američke nacije.

Iako je velik dio ovog tumačenja usvojen u Europi, ono se ne uklapa u stvarnost u ideju nacionalnih država u Europi, koje više nalikuju velikim plemenskim zajednicama nego naciji mnogih imigranata poput Sjedinjenih Država.

Europa je poznavala nadnacionalna carstva i zajednice država; Sjedinjene Američke Države su nešto poput nadnacionalne države, čak i ako se to drugačije tumači, prvenstveno kroz princip tališta nacija, spajanja mnogih nacija u novu. Europa je, međutim, upoznata s razlikama, koje ne moraju nužno podrazumijevati antagonizam. Ideja europske nacionalne države proizlazi iz nacionalističke ideologije koja odbacuje nadnacionalni poredak.

To kulminira u američkom strateškom dokumentu s njegovom podrškom takozvanim patriotskim snagama. Ovo je točka u kojoj se podsjećamo na govor američkog potpredsjednika J.D. Vancea na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji i posljedično, moramo preispitati značenja nekih pojmova.

Jer, dame i gospodo, ovdje postoji barem zbrka pojmova, ako ne i namjerno iskrivljavanje značenja u orvelovskom smislu.

Znamo savez stranaka koje formiraju parlamentarnu skupinu u Europskom parlamentu pod nazivom „Domoljubi za Europu“. Samo ime sadrži dvije laži. To nisu domoljubi, već, u nekim slučajevima, brutalni nacionalisti. I sigurno nisu za Europu. Koncept ovih stranaka temelji se na de facto preokretu europskih integracija, svodeći ih na puku suradnju između vlada, bez zajedničkih institucija.

Štoviše, većina stranaka ujedinjenih u ovoj skupini na neki je način povezana s Putinom, koji sasvim jasno želi dominirati Europom. Oni su nova peta kolona Moskve (ona stara iz komunističkog doba još uvijek postoji) i time čine dvostruku izdaju: protiv vlastite zemlje i protiv Europe.

Drugo iskrivljavanje pojmova vidljivo je u zlouporabi pojma „Srednja Europa“ od strane takozvanih Patriota za Europu. Podsjetimo se, stranke iz Mađarske, Češke i Austrije osnovale su ovu parlamentarnu skupinu, također tvrdeći da predstavljaju srednjoeuropsku ideju protiv Bruxellesa.

Srednja Europa, ta ideja nadnacionalnog carstva koju poznajemo iz povijesti, nema apsolutno nikakve veze s tim nacionalistima. Upravo je njihova ideologija uništila Srednju Europu.

I ovdje moramo pojasniti treći pojam, jer ga ova nacionalistička, antieuropska skupina često koristi u svom protivljenju Europskoj uniji: koncept supsidijarnosti. To je načelo da veći entitet ne bi trebao regulirati ono što se može zadovoljavajuće regulirati na razini manjeg entiteta.

Međutim, ovaj koncept supsidijarnosti ide mnogo dublje od pukog regulatornog načela i, naravno, dublje od samog odnosa između Europske unije i njezinih država članica. Razmotrimo citat iz enciklike „Quadragesimo anno“, u kojoj papa Pio XI. formulira vrlo jasnu definiciju.

Ali prije nego što dođem do toga, dame i gospodo, dopustite mi još jedan komentar o američkoj sigurnosnoj strategiji. Točnije, o tajnom nacrtu koji navodno ni ne postoji, ali koji je izazvao još veću pomutnju od verzije koja je naknadno objavljena.

U njemu se navodi nekoliko zemalja koje bi navodno trebale biti izvučene iz Europske unije kako bi se EU srušila. Jedna od tih zemalja je Austrija. To bi neke moglo iznenaditi, jer Austrija se ne ističe baš u Bruxellesu.

Ali, i sada ću se na trenutak pretvarati da je ovaj tajni dokument autentičan, ako se Austrija doista spominje, onda autori strategije tvrde da poznaju Austriju bolje od mnogih u Austriji. Moderna ideja europskog ujedinjenja je, zapravo, austrijska ideja. Razvio ju je u Beču Richard Coudenhove-Kalergi, koji je 1922. objavio svoj članak „Pan-Europa: Prijedlog“, a zatim je 1926. – prije 100 godina – organizirao prvi veliki Paneuropski kongres u Beču.

Međutim, i sada ću se na trenutak pretvarati da je ovaj tajni dokument autentičan, ako se Austrija doista spominje, onda autori strategije tvrde da poznaju Austriju bolje od mnogih u Austriji. Da bi se uništila ideja, mora se uništiti njezina srž. Stoga bi želja za izvlačenjem Austrije iz EU bila logična. Partneri u „lažnim domoljubima“ već su identificirani, ali svatko tko je pogledao ankete u prosincu vidjet će da postoji mala vjerojatnost da se to dogodi.

Međutim, tu činjenicu moraju iskoristiti svi Europljani! Europa očito ima što ponuditi velikoj većini Europljana. To je jasna obveza, ali se ne smije zloupotrijebiti kao sigurnosna mreža; naprotiv, predstavlja snažan temelj za snažnu, neovisnu i politički sposobnu Europu.

Sada se vraćamo na supsidijarnost i njezinu definiciju pape Pija XI. U svojoj enciklici „Quadragesimo anno“, Pio XI opisuje „sociofilozofski princip“ (supsidijarnost), koji je „izvan sumnje i izvan interpretacije“, na sljedeći način: „Kao što ono što pojedinac može postići vlastitom inicijativom i vlastitom snagom ne bi trebalo biti oduzeto od njega i pripisano djelovanju društva, tako je nepravedno tvrditi u korist veće i superiorne zajednice ono što manje i podređene zajednice mogu postići i dovesti do uspješnog završetka; istovremeno, to je izuzetno štetno i remeti cijeli društveni poredak.“

Pio XI. tvrdi da poštivanjem ovog načela različite jedinice društva funkcioniraju puno bolje nego ako se državna vlast miješa u sva područja: „Što se bolje održava hijerarhija različitih oblika društva strogim poštivanjem načela supsidijarnosti, to jači postaju društveni autoritet i učinkovitost, a država će biti bolja i prosperitetnija.“

Subsidijarnost je stoga antiteza države koja sve regulira i tvrdi da ima isključivi suverenitet, kao što to čini nacionalna država. Subsidijarnost je ugrađena u europske ugovore, iako samo tehnički. Ali što nas sprječava da zahtijevamo konkretnu provedbu supsidijarnosti?

Supsidijarnost, kako ju je definirao Sveti Otac – a ja to i dalje smatram najboljom definicijom – je, prvo, čvrst zagovor za vitku državu i, drugo, zagovor za vladavinu prava. Danas volimo govoriti o vladavini prava, o liberalnoj vladavini prava, ali mislimo samo na tehničku definiciju obveze poštivanja zakona, bez razmatranja prave biti liberalne vladavine prava.

Ta bit je: „Vladavina prava štiti pravdu i slobodu!“ Vladavina prava ne nameće silom privatne pojmove sreće ili blagostanja za sve. Vladavina prava svakako prihvaća raznolikost i različite osobne ideje o zajedničkom životu, sve dok one ne ugrožavaju prava i slobode drugih.

Vladavina prava ne proglašava nijednu određenu ideologiju jedinom valjanom. To je logično u demokratskom društvu, budući da se radi o natjecanju načela i temeljnih vrijednosti. Vladavina prava odbacuje samo one ideologije koje slijede autoritarne do totalitarne koncepte ili predstavljaju interese država kojima se upravlja na autoritaran do totalitaran način.

Mali primjer koji ilustrira moju poantu: Nedavno je njemački televizijski kanal Arte emitirao dokumentarac o američkim planovima za uništenje Europe. Uništenje Europe prikazano je prvenstveno kao djelo takozvane desnice ili krajnje desnice; stare komunističke mreže se ne spominju. To se još uvijek može smatrati netočnošću, ali već sam objasnio što ti lažni domoljubi, u kombinaciji sa snagama iz SAD-a, provode kao politiku.

Ali onda piše: Fokus – ove ekstremne desnice – leži, između ostalog, na naciji, odnosno „obitelji s muškarcem, ženom i djetetom, kao prirodnom jedinicom i temeljem društva. Klasik ekstremne desnice.“ „Arte“ se financira javnim sredstvima, prvenstveno iz Njemačke i Francuske.

Prema ovoj definiciji, ovdje vjerojatno ima mnogo desničarskih ekstremista koji, poput mene, imaju pozitivan stav prema obitelji. I onda se čovjek pita zašto baš ti lažni domoljubi, protiv kojih se želi boriti, privlače razočarane ljude koji još uvijek imaju vjeru i cijene obitelj.

U stvarnosti, to potiče polarizaciju društva. Upravo onu polarizaciju od koje europsko društvo pati u mnogim područjima jer ideološku pristranost u biti nalaže država. To nema nikakve veze s vladavinom prava, niti s demokracijom; to je sasvim jasno zlouporaba javnih sredstava i statusa javne televizije.

Dame i gospodo!

Svi znamo da su u Europskoj uniji učinjene i da se i dalje čine mnoge političke pogreške. Moramo kontinuirano priznavati te pogreške. A oni koji su činili i nastavljaju činiti te pogreške nemaju pravo da nas potom etiketiraju kao lažne domoljube, koji nažalost drže pozicije moći u nekim zemljama EU.

Gdje, molim vas, postoji veća predanost Europi, veća predanost nadnacionalnom poretku, veća predanost slobodi i vladavini prava nego u svim organizacijama koje su nas danas pozvale na ovaj događaj?

Ranije sam odbacio praksu sveregulirajuće socijalne države jer zahtijevam odgovornost i od slobodnih građana i od političara. Stoga, kratka distanca o političkim pogreškama s kojima se suočavamo prije nego što se vratim vanjskoj i sigurnosnoj politici, a time i ideji geopolitički sposobne Europe.

Kada isti političari koji su nekoć s istom žestinom gurali Zeleni plan i Zakon o lancu opskrbe sada povlače jer ih stvarnost sustiže, očito je da imamo problem s osobljem u politici. Gdje je u tome odgovornost političara? Po kojim kriterijima se donose zakoni koji nemaju alternativu, samo da bi se morali mijenjati prije nego što uopće stupe na snagu?

Država ne može i ne bi trebala regulirati sve. Država mora uspostaviti okvir u skladu sa zdravom ekonomskom politikom, čime stvara pravnu sigurnost, a ne birokratizaciju, te mora osigurati unutarnju i vanjsku sigurnost. Za to plaćamo poreze i pristojbe.

Što su veće vanjske prijetnje, to je razumnije surađivati ​​unutar zajednice vrijednosti, poput EU sa svojim zajedničkim institucijama.

Najveća prijetnja Europi već godinama je rat Moskve protiv Ukrajine. Rat usmjeren na uništenje države i naroda, a istovremeno na podjelu Europe radi lakše kontrole. Već sam naglasio da peta kolona Moskve, od lažnih domoljuba do starih komunista, ovdje čini veleizdaju.

Kada se bavimo takozvanom Ruskom Federacijom, moramo uzeti u obzir neka temeljna načela koja nam pomažu u vođenju odgovorne politike prema Moskvi:

Rusija je stvorena osvajanjem i drži je na okupu teror.

Ovo moskovsko kolonijalno carstvo – ovaj izraz je prikladniji od Rusije – poznaje samo dva stanja: rat ili pripremu za rat.

Ekspanzionistički je orijentirano. Nakon što je narod osvojen i pokoren, koristi se za žrtvovanje u sljedećem ratu ekspanzije.

Laži su izraz moći moskovskog vladara. Čak i ako zna da svi ostali znaju da laže, dopušteno mu je lagati jer ima moć za to.

Nakon što se shvate ovi principi, ne bi trebalo biti teško - pod uvjetom da je netko predan europskim vrijednostima - prvo, pronaći strategiju za suočavanje s Moskvom, i drugo, konačno jasno definirati koji je cilj podrške Ukrajini.

Dopustite mi, dame i gospodo, da konkretno formuliram ove ciljeve:

Obnova teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine,

Reparacije od Moskve

i promjena režima u Moskvi.

Putin slučaj mora se rješavati pred međunarodnim sudom za ratne zločine.

Ali nije samo moskovsko kolonijalno carstvo ono koje izravno napada vladavinu prava na međunarodnoj razini, odnosno poredak utemeljen na pravilima. Kina ne krije činjenicu da apsolutno ne poštuje ljudska prava. Njena agresivna vanjska politika, u kombinaciji s ekonomskom politikom usmjerenom na ovisnost i uz pozadinu komunističke ideologije, predstavlja ogromnu prijetnju slobodnom svijetu. Komunizam, nažalost, nije nestao; ne zaboravimo to!

Peking jasno daje do znanja da želi anektirati Tajvan, ako je potrebno i vojnom silom.

Ako mi, zapadni svijet, ne uspijemo u našim odnosima s Rusijom pokazati da ćemo braniti poredak utemeljen na pravilima, kako ne bismo upali u globalnu anarhiju u kojoj spomenuta Osovina zla vjeruje da silom može uzeti što želi, tada će se Kina usuditi pokrenuti vojni napad na Tajvan.

Drugim riječima: ako nismo spremni braniti poredak u Ukrajini utemeljen na pravilima, tada će se rizik od rata diljem svijeta eksponencijalno povećati.

Podijeljena Europa neće moći prevladati ove izazove. To pokazuju i pokušaji američkog predsjednika Trumpa da postigne dogovor s moskovskim tiraninom Putinom, preko glava Ukrajinaca i Europljana – dogovor koji može koristiti oligarhijskim krugovima obojice, ali ne može donijeti mir.

Mir također mora biti pravedan.

To me vraća na zahtjev koji sam više puta iznosio u svojim govorima i koji ću nastaviti iznositi:

Europa, Europska unija, treba istinsku europsku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Europska vanjska politika ne znači samo koordinaciju vanjskih politika 27 država članica – a nadam se da će ih biti još – od strane Visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, već i ministarstvo vanjskih poslova EU na čelu s ministrom vanjskih poslova.

Za to nam je potrebna jezgra europskog ustava koji upravo utvrđuje ovu nadležnost Europske unije u području vanjske politike. Ova točka, usput rečeno, bila bi u potpunosti u skladu s načelima supsidijarnosti. Kao što je svaki ministar vanjskih poslova trenutno podložan parlamentarnom nadzoru svoje zemlje, ministar vanjskih poslova EU bio bi podložan parlamentarnom nadzoru Europskog parlamenta, koji izravno biraju građani EU.

Upravo je to pitanje suvereniteta o kojem toliko nacionalnih egoista voli govoriti. Jer suverenitet, dame i gospodo, konkretno znači sposobnost djelovanja i oblikovanja događaja. Europska vanjska politika ponudila bi jasnu dodanu vrijednost u usporedbi s isključivo nacionalističkim pristupom.

Zajedno možemo razviti strategije za suočavanje s promjenama u geopolitici i geoekonomiji. Što, na primjer, globalno zatopljenje znači za svjetske trgovačke rute? Ovdje mislim na Sjeveroistočni prolaz, koji će postati moguć kada se Arktički ocean otopi.

Ali također razmišljam o europskoj strategiji za potencijalnu dekolonizaciju moskovskog kolonijalnog carstva. U nekim zemljama već postoje programi koji pripremaju političare iz raznih potlačenih naroda ovog bivšeg carstva da upravljaju takvim scenarijem uz što manje krvoprolića.

Nisam čak ni spomenuo proširenje naših odnosa sa zemljama Latinske Amerike. Ili konkretnu strategiju za Afriku. Rusija, Kina i Sjedinjene Države imaju znatan utjecaj na te regije. To obično nije u korist tih regija, već uglavnom na štetu Europe.

Dame i gospodo, dragi prijatelji,

kao politički angažirane osobe, svi smo promatrali događaje proteklih nekoliko dana. Pod time ne mislim samo na nedavne prosvjede protiv režima u Teheranu, koji pokazuju da se volja za slobodom može samo privremeno potisnuti. Naravno, iranski narod također zaslužuje slobodu, demokraciju, ljudska prava i vladavinu prava. I oni se bore za ta prava.

Samo da nitko ne bi krivo shvatio moje komentare o rušenju venezuelanske Madurove diktature: Ne prolijem ni suzu za ovog komunističkog tlačitelja. Ali moramo se zapitati što znači način njegovog svrgavanja i uhićenja od strane SAD-a. Spomenuta američka Strategija nacionalne sigurnosti naglašava Monroeovu doktrinu: „Amerika za Amerikance.“

Znači li to da SAD pod Donaldom Trumpom zaista napuštaju poredak temeljen na pravilima? Vraćamo li se takozvanom zakonu džungle? Definiraju li se sada cijele regije kao dio sfere utjecaja hegemona, gdje taj hegemon sam odlučuje? Ako je tako lako onesposobiti protuzračnu obranu koju osigurava Moskva, zašto ne dati Ukrajini sredstva za to? Znače li sfere utjecaja da Putin i Trump sada mogu jednako lako sklopiti dogovor preko Ukrajine? Što znači kada je supruga zamjenika šefa kabineta Donalda Trumpa već objavila kartu Grenlanda u bojama zastave posute zvijezdama? Što znači kada su SAD ukinule sankcije protiv Lukašenkovog diktatorskog režima u Bjelorusiji prije samo nekoliko tjedana?

Nemam kristalnu kuglu da bih predvidio budućnost. I nisam determinist koji misli da je sve već unaprijed određeno. Ali ono što sa sigurnošću mogu reći jest sljedeće: Sve će ovo utjecati na nas Europljane!

Upravo zato se mi kao Europljani moramo zapitati želimo li i dalje ostati u samozadovoljnoj udobnosti – i tako postati pijuni neeuropskih sila – ili želimo postati neovisni akteri na svjetskoj pozornici.

Još uvijek imamo priliku, još uvijek imamo prozor prilike da postanemo neovisni akteri. Mislim da svi ovdje znaju da očito preferiram ovu opciju.

Nemojmo odbijati svoju odgovornost; kao Europljani shvatimo to ozbiljno!