Monarh ujedinjuje, za razliku od izabranog predsjednika koji, po definiciji, uvijek mora dijeliti.

Vladajuća dinastija je transcendentni simbol jedinstva države i nacije – nacije u političkom, a ne etničkom smislu: bez obzira na materinji jezik, svi stanovnici imaju jednog zajedničkog kralja. Dobar primjer za to je Belgija, koja bi se, bez ujedinjujućeg kralja, odavno raspala.

Monarh nije ograničen krajem svog izbornog mandata i ne mora činiti ustupke svojim biračima kako bi bio ponovno izabran.

Prema dinastičkim načelima, monarh prirodno upravlja zemljom na način da je preda svom nasljedniku u najboljem mogućem stanju.

U republici, sve vlasti i predstavnici crpe svoju legitimnost iz općih izbora. Time su opterećeni rizicima koje takva legitimnost može nositi (favoriziranje kratkoročnih ciljeva na štetu strateških, donošenje odluka na temelju trenutnog raspoloženja birača itd.). Stoga je vrlo korisno da barem jedan element u sustavu ima drugu vrstu legitimnosti, jer to značajno jača sustav kontrola i ravnoteže.

U modernim monarhijama, monarh je često moralni uzor, standard ponašanja za svoje podanike.

Istovremeno, istina je da su trenutne monarhije stalno "ugrožene", budući da u većini zemalja parlament može vrlo brzo ukinuti monarhiju i proglasiti republiku. To je ujedno i razlog zašto odgovoran monarh izbjegava sve što bi moglo ugroziti monarhiju te se ponaša odgovornije, umjerenije i više poštuje pravila i zakone od mnogih izabranih šefova država. Abdikacija španjolskog kralja Ivana Karla Burbonskog i predaja prijestolja njegovom nasljedniku Felipu 2014. godine upečatljiv je primjer.

Vladari se obično pripremaju za svoju misiju od djetinjstva; u modernim monarhijama, prinčevi i princeze obično obavljaju mnoge dužnosti u ime monarha.

Zahvaljujući ranoj pripremi, vladar je vrhunski profesionalac koji prirodno vlada umijećem vođenja zemlje do najsitnijih detalja.

Monarhije mogu ujediniti ljude u radosti; u modernim monarhijama vidimo da se svako rođenje kraljevskog djeteta, prijenos prijestolja i drugi važni događaji slave spontanom radošću ljudi. Republika to ne može; ljudi se zajedno raduju samo kada nacionalna momčad osvoji prvenstvo, ali to bi vrijedilo i u monarhiji...

Ako je vladar opremljen potrebnim ovlastima, može biti kontrolni element nad izabranim političarima, slijedeći načelo cara Franje Josipa, koji je smatrao svojom dužnošću zaštititi svoj narod od njihovih političara.

Monarhija je ekonomičnija i ekonomski učinkovitija – ne samo da nema izbornih troškova, već si nijedan dvor ne može priuštiti netolerantnost prema rasipništvu (točka 5).

U monarhijama, kao i u Austriji, turistička potrošnja povezana s vladajućom obitelji važan je izvor prihoda.

Znanstvene usporedbe pokazuju da monarhije, ograničavanjem unutarnjih sukoba, zaostataka u izvršnoj vlasti i arbitrarnosti izvršne vlasti, pružaju povoljnije okruženje za ekonomski uspjeh od republika.

Monarh može dodijeliti plemićka prava, što srednjoročno dovodi do poboljšanog morala i dostojanstvenijeg okruženja; poduzetnici, znanstvenici, učitelji, liječnici, sportaši, umjetnici itd. mogu napredovati u plemstvo za zasluge, pod uvjetom, naravno, da ne krše osnovna moralna načela u svom životu. Mogućnost konačnog uzdizanja stoga sama po sebi ispravlja ponašanje i postupke potencijalnog kandidata.

Monarhija je poezija, republika je proza. I nije čak ni jako dobra.